Nikša GLIGO
Zastupljenost glazbe 20. stoljeća na studiju muzikologije
Glazbu 20. stoljeća muzikološka literatura obično tretira kao zasebnu historiografsku kategoriju. Ne zanemaruju se pritom stanovite anticipacije u glazbi druge polovine 19. stoljeća, pogotovo skladanje na rubu tonaliteta, koje će u 20. stoljeću dovesti i do njegova napuštanja. U drugoj polovini 20. stoljeća boja će postati svojevrsni sinonim za zvuk kao glazbu, a skladanje zvuka gotovo da postaje sinonim za skladanje glazbe. To izjednačavanje (kontroliranog) stvaranja zvuka i skladanja glavna je odlika glazbe 20. stoljeća koja se najviše odmiče od tradicije. Zato je posve razumljivo da je jedina teorija koja može pratiti takvu glazbu ona koju stvaraju sami skladatelji, i to daleko više nego što je to prethodno bio slučaj. Na studiju se zato nastojalo što više koncentrirati upravo na bitne tekstove te „skladateljske teorije”.
Poseban su problem bile pojave koje su se još više udaljavale od uobičajenog shvaćanja glazbe: npr. „metaglazbeni fenomeni” i „instrumentalni teatar”. Jedini način njihove elaboracije jest puka deskripcija „djela”, dakle opet se moramo pozvati na skladateljsku teoriju posebne vrste. Metodički se ovdje mahom oslanjalo na inicijativu samih studenata, ako je uopće bila dostupna ikakva građa (zapis skladbe, ako se uopće podrazumijevao, analitički pristupi i sl.).
Nastava glazbe 20. stoljeća uglavnom se odvijala u okviru kolegija povijesti glazbe, tek djelomično u okviru kolegija analize i/ili estetike.
Druga vrsta glazbe 20. stoljeća, ona popularna, na Odsjeku za muzikologiju nije bila predmet zasebnog kolegija sve do prijelaza na bolonjski sustav studiranja. No i prije toga studenti su mogli birati temu diplomskog rada s područja popularne glazbe. U izlaganju će se dotaknuti i specifičnosti koje bi se pojavljivale pri mentoriranju takvih radova.
Akademik Nikša Gligo (1946.) završio je studij anglistike i komparativne književnosti na Filozofskom fakultetu u Zagrebu 1969., a studij muzikologije na Filozofskom fakultetu u Ljubljani 1973. Na Muzičkoj akademiji u Zagrebu magistrirao je 1981. tezom o skladateljskom kontinuitetu u djelu Natka Devčića, a na Odsjeku za muzikologiju Filozofskog fakulteta u Ljubljani obranio 1984. doktorsku disertaciju pod naslovom Problemi Nove glazbe 20. stoljeća: Teorijske osnove i kriteriji vrednovanja. Akademske godine 1972./1973. i 1983./1984. proveo je uz potporu DAAD-a na studijskim boravcima u Kölnu i Zapadnom Berlinu. Kao stipendist zaklade Alexander von Humboldt boravio je godine 1993./1994. na sveučilištu u Freiburgu u Breisgauu. Godine 1969. postaje voditelj Muzičkog salona Studentskog centra Sveučilišta u Zagrebu, gdje ostaje do 1986. Muzički je salon njegovim nastojanjima postao jednim od središta glazbenog života Zagreba toga vremena, promovirajući prije svega suvremenu glazbu.
Od 1975. do 1977. programski je tajnik, a od 1977. do 1979. umjetnički voditelj Muzičkog biennala Zagreb. U organizaciji toga festivala sudjelovat će sve do 1991. te ponovno u razdoblju od 2002. do 2007. Pedagoškim radom počeo se baviti 1981., kada postaje honorarni asistent na Odsjeku za muzikologiju Muzičke akademije Zagrebu, na kojemu je potom niz godina (od 1998. u zvanju redovnog profesora) predavao povijest (novije) glazbe, predmete s područja sistematske muzikologije (Metodologija glazbene analize, Metodologija znanstvenog istraživanja, Semiotika glazbe), Uvod u muzikologiju, kao i predmete na poslijediplomskom studiju. Obavljao je dužnost prodekana Muzičke akademije (1991. – 1993.) te u dva navrata pročelnika Odsjeka za muzikologiju (1989. – 1991., 1998. – 2004.). Na Odsjeku za muzikologiju Muzičke akademije emeritiran je 2017. U središtu su njegovih istraživanja glazba dvadesetoga stoljeća, semiotika glazbe i metodološka pitanja muzikologije. Kao autor leksikonskih djela, rasprava o glazbenim terminima, kao i prijevodima stručne literature sa stranih jezika dao je dalekosežan doprinos standardiziranju hrvatskoga nazivlja s područja glazbe 20. stoljeća. Među njegovim objavljenim radovima ističu se knjige Vrijeme glazbe (1977.), Problemi Nove glazbe 20. stoljeća: Teorijske osnove i kriteriji vrednovanja (1987.) te Zvuk – znak – glazba: Rasprave oko glazbene semiografije (1999.). Redoviti je član Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti.
